|
||||||||||||||||||||||||||
|
|
Postoje psi koji vole
zakopati divljač. Već u mlade Štenadi možemo primijetiti da
neki od njih dobivenu kost nosi okolo i u velikoj je brizi tražeći
pogodno mesto. Kad ga je našao, iskopa jamu, i to brzo i marljivo, stavi
kost unutra i gubicom zagrne. Dobro je to svojstvo već u mladih
pasa iskokorjenjivati. Ako primijetimo da je pas uzeo kost, da je nosi
i da je počeo kopati jamu, pogodimo ga praćkom i uz povik
»fuj« oduzmemo mu kost, koju vratimo na prijašnje mesto. Svaki ponovni
pokušaj zakopavanja sprečavamo ponovno istim postupkom. No ako
smo već dobili stareg psa, koji je naviknuo da zakapa divljač,
učinimo sledeće: u ograđeni prostor dođe nas pomoćnik
sa psom i komadom neke divljaci. Mi smo se prethodno u tom prostoru
negde sakrili s pripremljenim lancem za bacanje. Pomoćnik baci
divljač psu i udalji se. Ako je pas uzeo divljač i pokušava
je zakopati, bacimo lanac na njega i oštro povičemo »fuj«, dotrčimo
do njega i energično ga prodrmamo ovratnikom uz oštre reči
ukora. Ako dobro gađamo praćkom, možemo umesto lanca upotrebiti
pogodak praćkom. Ponavljanjem te vežbe pas će se odučiti
zakopavanja. Mnoge divlje životinje zakopavaju svoj plijen ako je tako
obilan da ga najedanput ne mogu pojesti. Kada ponovno ogladne, otkopavaju
ga i ponovno jedu. Vjerojatno je to u pasa koji to čine atavistički
nasleđeno. Prema tome, to bi zakopavanje imalo za svrhu ponovno
otkopavanje i žderanje divljači. Takva je pojava u psa ne samo
najnesimpatičnija nego i najštetnija, jer nam uništava divljač. |
|
||||||||||||||||||||||||