Untitled Document

ŠKOLOVANJE LOVAČKIH PASA

Drugi slučaj: osmogodišnji ptičar lajao je na zapovijed »pozdravi«. Nakon jednog vrlo napornog lova pas je spavao pod stolom, kraj kojeg je vodič sjedio pri zadnjem obilnom »pogonu«. On je psu zapovjedio da sjedne na stolicu i pozdravi. Kada to pas zbog velikog umora i trgnut iz sna nije učinio, vodič ga je udario. Nikada više nije uspjelo vodiču da tu zapovijed pas izvrši.

Pri školovanju pasa treba uzeti u obzir dob, a i individualnost pojedinca. Nije svejedno učiti 8-mjesečnog psa, ili 15-mjesečnog psa, a isto nije svejedno učiti tvrdog oštro-dlakog njemačkog ptičara ili nježnu englesku setericu, koja se strese i podvije rep pri svakoj malo oštrijoj riječi. Kao što braća u ljudi nisu jednakih svojstava, isto tako to nije ni u pasa, pa bili oni i iz istog legla. Jedni su tvrdoglavi, drugi mekani, treći bistri, četvrti glupi itd. Najteže je školovati psa bez temperamenta. Tome je sve svejedno, pa teško u njega probudimo veselje za rad, a bez toga nema rezultata. Bezrazložno milovanje psa šteti obuci. On nema interesa da izvršavanjem zadataka dobije nagradu, jer će je i bez toga dobiti.

U kući u kojoj ima više ukućana, osobito djece, i svi psu zapovijedaju i uče ga, nije lako postići uspjeh u obuci psa, odnosno bilo bi ga, kada bi svi ispravno i jednako postupali. Još je gore ako psa pustimo na dvorište medu djecu, koja mu također izdavaju zapovijedi, a ne paze je li ih i kako izvršio.

Osoba koja školuje psa mora ga sama hraniti i njegovati i samo ona mu izdaje i zapovijedi.

Poseban dar jest poznavanje pasjih misli. Čovjek, naravno, ne može prodrijeti u svu intimnost pasje duše, ali po njegovu držanju može ocijeniti kakve su mu u pojedinim momentima namjere i kakvo mu je raspoloženje. Prema tome on i usmjerava svoje postupke. Umornog i sitog psa nećemo učiti, jer on u tom stanju nije za to sposoban. Pas ide na vježbu prije obroka, jer je tada svjež, lagan, a budući da nije sit, to mu zalogaji, kojima ga nagrađujemo, idu u slast, pa će zbog njih i revno izvršavati naše zapovijedi.

Osim teoretskog znanja o školovanju pasa, potrebna je svakako i dulja praksa. Ona je vrlo važna, može se reći upravo toliko koliko i teoretsko znanje. I najbolji teoretičari nespretni su u tome radu i tek duljom praksom tu nespretnost izgube. Za našeg dnevnog izlaska sa psom zapovijedimo mu sada ovo, sada ono, naravno samo ono što smo ga naučili, bilo to riječju, zviždukom ili pokretom ruke. Ako to ne radimo, pas postaje prema zapovijedima sve ravnodušniji, pa ih i prestaje izvršavati.

Ako ne možemo psa sami školovati, dajemo ga školovati nekome koji taj posao uistinu razumije i voli životinje. U tom slučaju vrlo je važno da koji put prisustvujemo tom školovanju, da vidimo kojim je načinom pas učen, pa da istim načinom nastavimo i mi kad preuzmemo psa, a on nam eventualno u izvršavanju nekog zadatka zataji.

Najnezahvalniji je posao školovati psa osobi koja ne zna sa psom pravilno postupati, a takvih je, na žalost, dosta. Ima ljudi vrlo inteligentnih, koji vole životinje, stari su lovci i

godinama imaju pse, ali ne znaju s njima postupati, pa ih, bili oni i najbolje školovani, u kratkom roku iskvare. Kada se tada pita tko je školovao takvog psa, u ogromnoj većini ljudi svaljuju krivnju na osobu koja je psa školovala, a ne na pravog krivca, tj. onoga koji je psa iskvario. Zbog toga je vrlo važno da lovci, koji su vlasnici lovačkih pasa, budu temeljito upućeni u njihovo školovanje, pa makar ih sami i ne školuju, jer će samo na taj način školovanog psa održati onakvim kakvog su ga preuzeli. U protivnom, sav trud i trošak su uzaludni. Nije dovoljno psu pružiti samo smještaj i hranu, treba imati razumijevanja i za njegov duševni život. On naime, ima mnoge osjećaje slične čovjeku, npr.: veselje, strah, ljubomoru, privrženost itd.

Pas promatra svijet drugačije nego čovjek. Mi ga promatramo očima, a pas njuhom. Ako se namjerio na miris kuje koja se tjera, doživjet će najjače uzbuđenje i otići po njenu tragu, ako mu je to ikako moguće.

Sve navedeno moramo imati na umu kada školujemo psa, jer je potrebno da psa što više razumijemo. On je živo biće, koje može imati i različita raspoloženja. Tužnog psa povinu-tog repa nemojmo učiti, jer ćemo više učiniti zla nego dobra. Možda je poremetio probavu, možda ga što boli ili mu se što neprijatno dogodilo. Prije vježbanja nastojimo ga udobrovoljiti polaskom u šetnju. Ako se razveseli, vježbajmo ga, ako pak ostane tužan, nemojmo ga vježbati, odgodimo to. Naravno da može i naš postupak sa psom prigodom vježbanja biti uzrok njegovu neraspoloženju. Ako pas zna da ide u susret batinama, jasno je da im se ne može veseliti. Zbog toga treba batine pri vježbanju psa potpuno isključiti.

<<< Prethodna