SEDANJE

ODLOŽLJIVOST

Pod odložljivošću smatramo naviku da psa možemo ostaviti na nekom mestu, s kojeg nas on vidi ili ne vidi, a da se s tog mesta ne makne bez naše zapovedi, vidio on divljač ili ne, streljali mi ili ne. To odlaganje može trajati i satima. Koliko je to važno, poznato je svakom lovcu, lovio on sitnu ili krupnu divljač. Neusporediva je razlika loviti sa psom koji je tome naučen ili s onim koji to nije. Primer:

U lovištu smo i opazimo kako u obližnju baru sedaju patke. Ako psu zapovedamo da legne i čeka, a mi se došuljamo do bare zaklonjeni za kakav grmić, dođemo do lijepe lovačke prilike. Ako je pas naposlušan a u isto vreme je vidio sjedanje pataka kao i mi, u divljem je trku pre kod njih nego mi, i prilika je upropaštena. Ako ga nismo naučili odložljivosti, on će to svaki put učiniti, tukli ga mi ili ne. Kako, dakle, to sprečiti?

Ukoliko smo psa naučili da legne i čeka, onda je glavni posao učinjen. Za dulje čekanje neki misle da je dobro u blizini psa ostaviti neki predmet, jer mu taj pruža veću sigurnost da ćemo se vratiti, osim toga, on ga u neku ruku čuva.

I kasnije, kada je pas već potpuno siguran, pa smo, recimo, streljali na patke ili srnjaka, a pas nam je hitno potreban da ranjeno uhvati, ne smemo ga odmah nakon hica pozvati k sebi. Kad bismo to nekoliko puta učinili, pas bi uvijek odmah na hitac dojurio k nama, a to nije poželjno. U lovu treba izdavati što manje zapovedi rečima, jer to smanjuje izglede u uspeh. Uopće treba uvijek nastojati da dođemo sami po psa da ga dignemo a ne da ga pozvemo k sebi. Na taj način on stiče uvjerenje da ćemo uvijek doći po njega i bit će na mestu miran.

Kao posljednju vežbu učinimo mali pogon. Jedan pogonič glasno tjera divljač, mi i naš pomoćnik, kojega za to trebamo, stojimo na prosjeki, pas je blizu nas. Na vratu su mu korali, na njih je pričvršćena čvrsta duga uzica (konopac). Mi konopac neprimetno pustimo na zemlju i na njega čvrsto stanemo. Kada se pogonič oglasi ili lupa po stablima, mi i naš pomoćnik streljamo. Ako se pas digao, smesta dođemo k njemu, prodrmamo ga za ovratnik i stavimo na isto mesto i isti položaj. Zapovedi rečima, a pogotovu viku, nikako ne primenjujemo jer bismo na to navikli psa, a kakav rezultat u lovu ima lovac koji na stajalištu viče, svima nam je poznato. Neki psi počnu cviljeti ili lajati kada smo ih odložili. Kaznimo ih »daunom«.

U praktičnom lovu najčešće se u pogon šalju vlasnici ptičara ako treba potjerati kroz kakvu branjevinu ili šumu. Za mlade ptičare to je idealna prilika da postanu razgonjači. zbog toga nastojimo to izbjegavati. Jasno je da neće šumarke tjerati lovci bez pasa, a oni s psima čekati na prosjekama. To bi bilo nelogično, ali tu situaciju moramo izvesti na opće zadovoljstvo i obostranu korist. Lovci sa starim psima neka idu po sredini branjevine ili uopće obraštenog terena u kojemu psi nisu vidljivi, a vlasnici mladih ptičara neka idu po rubovima takvih terena. Na taj način oni vide svoje pse i mogu im u svakoj prilici izdavati potrebne zapovedi i njima vladati. U protivnom, mogu im se brzo iskvariti.

Zajednički lov s ptičarima i šunjkavcima nije poželjan. Šunjkavci gone glasno, a to zavodi mlade ptičare, te se često pridruže takvu gonjenju. Ukoliko se takav lov ne može izbjeći, treba da šunjkavci budu po mogućnosti što dalje od mladih ptičara. Najbolje je da lovci s mladim ptičarima načine posebne grupe i odu loviti dalje od prve grupe.